Slavko Jovičić Slavuj, potpredsjednik Saveza logoraša Republike Srpske, inspektor DB-a i kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD – Milorad Dodik) za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz Izborne jedinice 3, voli isticati da je bošnjačkim zatvorima proveo 44 mjeseca i da su Srbi najveće žrtve prošlog rata. U polemici koju smo Dobrivoje Radovanović, direktor Instituta za kriminološka istraživanja iz Beograda i ja vodili s njim u tv emisiji Arena 6, Slavuj je nastojao relativizirati žrtve Hrvata i Bošnjaka u prošlom ratu, zamagliti odgovornost Radovana Karadžića i Ratka Mladića za srebrenički pokolj, proglasiti Pale žrtvom bošnjačkog bombardiranja… Za prilike kakve vladaju u Srbiji, Dobrivoje Radovanović mu je hrabro replicirao da su “Srbi četiri godine bombardovali Sarajevo”.

Slavko Jovičić je kazao da je tri puta razgovarao s Carlom Del Ponte uporno naglašavajući “ispolitiziranost” ICTY-a. Upozorio sam ga da se ocrnjujući Haag služi istom argumentacijom kao i lobisti Ante Gotovine.

Zapravo, rasrdilo ga je što sam otvoreno, govorio o sprezi optuženika za ratne zločine i organiziranog kriminala u Hrvatskoj (slučaj Hrvoja Petrača i Ante Gotovine). Naravno, njemu nije padalo na pamet da na taj način progovori o situaciji u Republici Srpskoj i Banja Luci.

Do kakvih smiješnih vrhunaca doseže opsjednutost Slavka Jovičića Slavuja Srbijom i srpstvom najbolje sam osjetio dok sam se s njim i Gostimirom Popovićem, vojnim analitičarem iz Banja Luke vozio u studio na snimanje emisije. U jednom trenutku je Slavuj, pogleda uprtog u hram Svetog Save, upitao Popovića:

- Šta misliš, jel sad Njegova Svetost Pavle u Beogradu?

Bilo je to retoričko pitanje koje je i Popovića iznenadilo. Nije još ni stigao slegnuti ramenima, a Slavuj je zadovoljno dodao kako su ga nakon prošle emisije zvali iz Patrijaršijskog dvora i poručili mu da se Patrijarhu svidio njegov nastup.

Čovjek se bolje osjeća u Beogradu, Srbiji, ako ga zna da je tu i Patrijarh koji ga podržava, zaključio sam po osmijehu i sjaju u očima kojima je Slavuj zaključio tu temu.

 

 Slavujeva pravda [8:54m]: Play Now | Play in Popup | Download

Prošle godine, 25. svibnja (nekadašnji Dan mladosti) bio sam na snimanju 13-e smisije političkog talk showa Arena (produkcija FSOE). Pored mene gostovali su Marko Lopušina, publicist specijaliziran za Udbu, Marko Nicović, bivši šef beogradske policije i Ostoja Barašin, bivši savjetnik Biljane Plavšić. Razgovaralo se o Ratku Mladiću, Željku Ražnatoviću Arkanu, Anti Gotovini, Radovanu Karadžiću…

Dok su se gosti Srbi izbjegavali izravno odrediti o pitanjima odgovornosti za ratne zločine, publika je, na moje veliko iznenađenje, bila puno otvorenija. Pogledajte što je jedan mladić, po naglasku, reklo bi se Vojvođanin upitao slavnoga Marka Lopušinu te kakav je, tipično anakroni odgovor dobio.

A prateći ovih dana rasprave na blog.b92.netu našao sam dosta sličnosti između stanja u Srbiji i u Hrvatskoj. Izdvojio bih jednu, naoko, sitnicu.

Krivokletstvo je krivično delo kada se neko zakune na sudu da će govoriti istinu i onda na sudu govori laži. A i tamo je to dosta fiktivno, jer se ne sećam da sam skoro našao da je neko osuđen za krivično delo davanja lažnog iskaza, kako se to precizno naziva.

Goran Svilanović, blog.b92.net, 18. rujan, 2006

Ni ja se ne sjećam da je u Hrvatskoj itko kazneno odgovarao zbog davanja lažnog iskaza. A to bi trebao biti jedan od temelja vladavine prava u svakoj državi. Imam i slučaj iz vlastite sudske prakse. Na moju inicijativu HND i Državno odvjetništvo podigli su tužbu protiv Muniba Suljića jer me napao u rujnu 1999-e.

Suljić se tijekom postupka branio da se u vrijeme prijetnje uopće nije nalazio u Mandalićinoj ulici, već da je bio u Privrednoj banci. No, njegov je alibi pobijen na posljednjoj raspravi, kada je svoj iskaz dao Berislav Štimac, djelatnik zaštitarske kuće AKD koji je 14. rujna 1999. godine vodio evidenciju ulaska i izlaska iz banke na Trgu hrvatskih velikana.
Štimac je posvjedočio da je Suljić tog dana bio u Privrednoj banci. Ali, ključna je stvar bila evidencija izlaska, po kojoj je vidljivo da se Suljić mogao nalaziti u vrijeme prijetnje u Mandalićinoj ulici.

Mladen Bokulić, Vjesnik, 15. studenog 2002.

Lažni alibi Suljiću dao je jedan od tadašnjih direktora PBZ-a. Osobno sam sudu priložio dokument na osnovu kojeg je sutkinja Lidija Vidjak pozvala svjedoka Štimca koji je srušio alibi. Zamjenica općinskog državnog odvjetnika nije, iako je trebala, tražila dodatnu kaznu ni za Suljića ni za njegova prijatelja koji je lažno svjedočio. Od kuda bi kada je prije rasprave srdačno razgovarala sa lažnim svjedokom raspitujući se o njegovoj karijeri, obitelji.

 

 Pleme Drobnjaci [2:01m]: Play Now | Play in Popup | Download

Mirko Norac se u veljači 2001., nakon dvotjednog skrivanja u Zagrebu, predao policiji uz jamstva Carle Del Ponte i Ivice Račana da neće biti isporučen Haagu.

Norca je osim suđenja za ratni zločin u Gospiću 1991. čekalo i suđenje za zločine počinjene u akciji Medački džep u rujnu 1993.

Sukladno dogovoru s Carlom Del Ponte suđenje za ratne zločine u Medačkom džepu, 2005-e je prebačeno je u Hrvatsku.

Ove godine se u Gospiću službeno obilježavala godišnjica akcije Medački džep. Govorio je i predsjednik Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata Željko Sačić s kojim su haaški istražitelji svojedobno razgovarali na istu temu.

Predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Željko Sačić istaknuo je na konferenciji za novinare kako svi “sudionici te akcije mogu reći da je u vojnom smislu ona bila profesionalno provedena, uz poštivanje međunarodnih pravnih propisa”.

Index.hr, 9.9.2006

Zanimljivo je da je Sačić krajem devedesetih kao pomoćnik ministra za krim-policiju bio zadužen za smirivanje strasti u Lici. Istodobno sa učestalim postavljanjem bombi iznenađenja Srbima povratnicima učestalo je i zanimanje ICTY-a za ratne zločine u tom dijelu Hrvatske, čemu su nemjerljiv doprinos dali istupi svjedoka Milana Levara, Zdenka Bande i Zdenka Ropca.

Ivica Rožić Roka zvan Beli vuk, čovjek koji je prema vlastitom priznanju policiji postavio desetak bombi iznenađenja Srbima povratnicima, pa u Odjelu za suzbijanje terorizma u MUP-u u zagrebu, 1999., obećao da će s tim prestati, bio je istaknuti sudionik akcije Medački džep.

Spominje kako je prije akcije “Medački džep” u Gospić došao pokojni ministar Gojko Šušak i rekao im da bi bilo dobro da na tom prostoru ima što manje Srba, što je on shvatio kao da ih treba ili pobiti ili proljerati, pa dodaje, citiram “što se Sačić pravi lud i on je bio tu i njemu je sve poznato što se radilo ovdje i zbog čega “, završen citat. Neke stvari je “odrađivao” Rožić, neke su neki drugi a neke stvari su “odrađivali i specijalci i to je svima poznato.
Izjavljuje kako je i sam sudjelovao u pripremi plana za izvođenje akcije “Medački džep” i dodaje kako je on odredivao pravce napada kao i ostavljanje koridora Srbima da mogu pobjeći. Također navodi da je po naređenju postavljao mine u srpske kuće u Gospiću kao i oko kuća te to izvodio tako da izgleda kao napad na Gospić kako bi se europskim promatračima pokazalo kako Srbi krše primirje.

Dalje navodi da je ovoga ljeta, nakon što je otišao u mirovinu zajedno sa još trojicom pripadnika 9. gardijske brigade, koji su također otišli u mirovinu, organizirao slavlje na Baškim Oštarijama. Na tom slavlju bio je nazočan general Mirko Norac, nekoliko visokih časnika SIS-a i nekoliko visokih časnika iz Glavnog stožera OS RH. Tada mu je jedan visoki časnik iz Glavnog stožera rekao da mu zabranjuje bilo kakve razgovore s policijom i sa bilo kim tko ima veze s policijom a general Norac mu je rekao da on neće dozvoliti da se netko poigrava s njegovim ljudima.

Također mu je jedan časnik iz Glavnog stožera (kojega ne želi imenovati) rekao da je za njegov odlazak u mirovinu zaslužan isključivo general Mirko Norac i da je na nekom sastanku gdje se odlučivalo o njegovom odlasku u mirovinu, protiv odlaska bio Željko Sačić, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, i da mu on podmeće “kajle”.

Izjava Ivice Rožića Roke MUP-u, 45 lines, 16.04.2005.

Zna Željko Sačić sve što se događalo mimo međunarodnih propisa o ratovanju, ali kao što kaže Rožić pravi se lud.

Osim što se angažirao na smirivanju Rožića, Sačić je bio uključen i u smirivanje svjedoka Levara, Bande i Ropca. U tužbi Zdenka Ropca, kojeg protiv države zastupa odvjetnik Luka Šušak, navodi se da ga je Željko Sačić 1998. nagovarao da odustane od svjedočenja o zločinima, pa će mu on srediti školovanje djeci.

Sačić se čak hvalio da je zahvaljujući policiji Milan Levar bio živ dok je on bio pomoćnik ministra:

»Nema tu zastare. Ja sam bio pomoćnik ministra policije do veljače 2000. i do tada je Milan Levar bio živ. Ako je netko iz MUP-a odgovoran zato što je on mrtav, taj treba i odgovarati. Otkad je taj zahtjev za zaštitu stigao, Levar je bio živ zahvaljući upravo policiji i dragom Bogu«, naglasio je.

Izrazio je sućut obitelji Levar, iako, rekao je, »pravno gledano, ni danas nije jasno radi li se o ubojstvu ili nesretnom slučaju«. Sačić se složio s primjedbom Vjesnikova novinara da se na kuću Levarove majke pucalo i bacalo bombe u doba dok je on bio pomoćnik ministra MUP-a te da su u to doba postavljane bombe iznenađenja Srbima povratnicima u Liku na isti način kako je kasnije ubijen Levar, ali je ipak ostao pri tvrdnji da se pouzdano ne znaju sve okolnosti pod kojima je poginuo gospićki svjedok ratnih zločina.

Nakon atentata u Gospiću, koncem kolovoza 2000., tadašnji načelnik PU ličko-senjske Dubravko Novak (danas zamjenik načelnika zagrebačke policije) izjavio je da u njegovoj upravi nije bilo nikakvog zahtjeva za Levarovu zaštitu. Sačić je na tu novinarsku primjedbu kazao da cijeni Novakov policijski rad, ali nije znao objasniti zašto je Novak dao izjavu koja ne ide u prilog Sačićevoj tvrdnji da je gospićka policija iz Zagreba, još 1998., dobila zapovjed da štiti Levara.

Govoreći o načinu kako se policijski štitilo haaškog svjedoka koncem devedesetih, naveo je da je pred stanom Levarovih jedno vrijeme stajalo policijsko vozilo, ali da to pokojniku zbog čestih kontakata s novinarima nije odgovaralo, pa se prešlo na nevidljive načine zaštite.

Sačić zaključuje da optužbe o njegovoj odgovornosti dolaze od »Šime Lučina i ljudi koji i danas rade u MUP-u, a žele svoj dio odgovornosti za Levarovu smrt prebaciti na mene«.

Željko Peratović, Vjesnik, 30. travnja 2004.

Ponešto o ovome rekao sam i u talk showu Arena, emitiranom na srbijanskim lokalnim televizijama krajem 2004. To je drugi podcast koji koristim iz te emisije. Obratite pažnju na ponašanje tipa u publici odjevenog u crveno!

 

 Deal Racan-Norac [2:57m]: Play Now | Play in Popup | Download